Lyrics
Maksim gorki: sokol
Razgovor ranjenog junaka uža i ranjenog sokola na rubu ponora
"umireš li?"
"da, umirem!"
Odgovori sokol, duboko uzdahnuvši.
"slavno sam proživio svoj život! Ja poznajem sreću! Hrabro sam se borio!
Vidio sam nebo... Ti ga nikad nećeš vidjeti iz takve blizine! Eh ti, bijedniče!"
"ah, što je nebo? Pusto mjesto... Kako da tamo puzim? Meni je ovdje prekrasno... Toplo i vlažno!
Odgovori už slobodnoj ptici i nasmiješi se u duši nad njom radi izgovorenih uvreda.
I ovako pomisli: "letio ti ili puzao, kraj je izvjestan: svi će u zemlju leći, sve će se u prah pretvoriti..."
Sokol krikne: "oh, kad bih se bar još jednom vinuo u nebo! Neprijatelja bih pritisnuo k ranama na grudima
I on bi se udavio u mojoj krvi! O, srećo bitke!
A už promisli i predloži slobodnoj ptici:
"a ti se dovuci do ruba litice i baci se u ponor. Možda te krila podignu i proživiš još malo u svojoj stihiji."
I on krene, raširi krila, udahne punim plućima, sjevne očima i baci se.
Brzo je padao, lomeći krila, gubeći perje...
Struja potoka ga je prihvatila i, opravši krv, odjenula u pjenu, odnijela u more.
A morski su se valovi jaučući razbijali o stijenje...
I tijelo ptice se izgubilo u morskom prostranstvu.
